srijeda, 20.12.2006.
Feministički šovinizam
OK, ne gnjavite me s pričom. Biće dalje kad mi bude ćeif. Ima osam dijelova, koga zanima.
Kafa u kafeteriji univerziteta nakon ćevapa na njemački način u menzi. Nisam probao iz protesta, al' ima jedan sve pojeo, a Bosanac. Sudionici okruglog stola doktori nauka, inženjeri i vječni studenti. U koju grupu ja spadam, zadržaću rađe za sebe. Potaknut sitnim detaljem, po običaju izvedem iz primjera pravilo i narugam se logici ljepšeg spola.
Jebote, da te čovjek ne zna, rekao bi da si muški šovinista, progovori poluprijekorno jedno omaleno glasno žensko stvorenje. Okrenuh temu.
Kao i uvijek, posegnem za Klaićem. Trebaju mi dvije ruke da ga skinem sa police. (ako ima ijedna pozitivna promjena do koje je došlo pisanjem ovog bloga, to je da sam Klaića donio sa tavana, hvala Bako). Piše ovako:
Šovinizam - Po imenu francuskog vojnika Chauvina, poklonika Napoleonove osvajačke politike. Reakcionarna politika progonjenja, istrebljivanja, ugnjetavanja drugih naroda; raspaljivanje nacionalne mržnje, propovjedanje nacionalne isključivosti.
U ovom kontekstu valjda spolne.
A šta je to feminizam? Kaže opet Klaić:
Struja u buržoaskom pokretu za formalno pravno izjednačenje žena sa muškarcima.
Hajd' dobro.
Kad čovjek kaže da žene u prosjeku tri puta više pričaju od muškaraca (oficijelna studija u Njemačkoj), to je šovinizam. A kad žene nakon razvoda brakova u više od 90% situacija dobijaju djecu, i temeljem te djece žive od alimentacije (preko 40% u Njemačkoj), to je onda feminizam. Žena nije obavezna plaćati alimentaciju. I to je feminizam. I da žene nisu obavezne da služe vojsku, i to je feminizam.
Da se razumijemo: za mene ne postoje žene i muškarci, crnci i bjelci, srbi i hrvati, katolici i muslimani, nego ljudi. Ali onaj 'ko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Ona meni da sam muški šovinista, a ja koke pravo volim...
četvrtak, 07.12.2006.
Kad procvatu behari, 3. dio
Kad procvatu ružice, mene dirnu u srce,
boje lica dragane dert i suze izmame.
Bože, šta mi je? prošapta okrećući se po tko zna koji put s boka na bok. Neka dotad nepoznata vrućina udarala joj je u obraze i razdirala utrobu. Pa zar pored tolikih prosaca zbog nekakvog kalfe da izgubi pamet? Pa nije ga ni čestito vidjela, a njegovo nasmijano lice joj se pojavi čim zatvori oči. Ne može a da se ne zamišlja u njegovu zagrljaju, glave naslonjene na njegovo rame, upijajući svaku česticu njegovog mirisa i topline. A pri samoj pomisli da mu otkopča bijelu košulju i stavi ruku na njegova čvrta prsa osjeti nelagodu i kako je šejtan uzima. Kao da je on kraj nje u postelji, zabaci glavu unatrag, dok joj donja usna lagano zadrhta. Zavuče ruke među butine i stisnu ih grčevito, u nadi da će je to vratiti u stvarni svijet i prekinuti ove muke.
Umjesto toga, trgnu je lagani cik okna. U nevjerici, oslušnu još jednom, kad, ovaj put jasno, ciknu prozor kao da neko u njega baca kamenčić. Skoči iz kreveta, navuče vezene papuče na noge i prebaci šlafruk preko sebe. Otvori pendžer, i zagleda se dole u mjesecom obasjanu bašču, u nadi da će nešto razaznati. Taman pomisli kako joj se i to pričinilo, kao mnogo štošta večeras, kad začu lagani šapat gotovo pored sebe:
Akšamhajrula. Rekla si da dođem!
Alma pogleda u smjeru otkud je dolazio glas, spazi na grani upravo olistalog oraha Ajdina, kako joj prstom pokazuje da bude tiho.
Ti si pobenavio! odvrati mu ona jednako tiho, nesvjesno pritisnuvši objema rukama grudi, da joj srce ne iskoči od silnog lupanja. Kako si ušao u bašču? Ako te sluge vide, živog će te oderati! Šta je to naspram jednog pogleda u tvoje oči, odgovori on smješeći se baš onako, kako ga je prije nekoliko trenutaka zamišljala. Jel' ti tako svakoj curi na prvom randesu?, reče ona, hineći neuspjelo kako je ta rečenica ostavila ravnodušnom. Samo kad..., zausti on, kad se začuše koraci i svjetlo lampe se poče nazirati iza kuće.
Ko je to tamo? zagrmi snažan glas.
Ajdin se ukoči, i prije nego što se uspio snaći, začu Almin šapat: Prelazi ovamo u sobu, ako te nađu prebiće te na mrtvo ime!. On prekorači na pendžer, i uvuče se u sobu. Alma brže-bolje zatvori pendžer, i gurnu Ajdina u ugao sobe. Pribiše se jedno uz drugo u smrtnom strahu, slušajući kako sluge pretražuju vrt. Uspjela je izgovoriti samo Majko mila... prije nego je njegove ruke obgrliše i on je bestidno poljubi. Njegove tople usne natopljene strašću ne dadoše joj ni da se brani. Ona samo klonu i prepusti mu se cijelim tijelom.
...
Još malo pa svanuće, idi, reče ona, ležeći mu na grudima.
Hoću li te ponovo vidjeti, upita Ajdin.
Nećeš, reče ona. Otac me nikad neće dati za kalfu. Bolje ti je da sebi ništa ne umišljaš, i da zaboraviš da se ovo ludilo ikad dogodilo. Bolje je i za tebe i za mene. Ima sigurno i ljepših cura od mene za udaju koje će te htjeti, nisam ja jedina na svijetu.
Ajdin ustade, i obuče se bez riječi. Za mene nema druge do tebe. Ako ne na ovom svijetu, onda na onom, reče pogledavši je u oči. Ne govori tako!, nagrdi ga Alma. Do sutra ćeš me i zaboraviti!, reče otvarajući pendžer. Ajdin prekorači na orah i šapnu joj otud:
Neću, dok god sam živ!
ponedjeljak, 04.12.2006.
Kad procvatu behari, 2. dio
Cvijeće ranog proljeća kratku sreću obeća,
pa ne prođe još ni maj, a nestade sav taj raj.
Majsko sunce je pronalazilo i najmanji procjep između kaćuna i prozora, i time dalo znak da je vrijeme da se ustane. Iz kuhinje se čula prekomjerna buka suđa, s kojom me je mater kao i obično natjeravala da ustanem. Promatrao sam sićušna zrnca prašine kako se igraju na proljetnom suncu, pokušavajući odgoditi trenutak zamjene toplog kreveta i pernatog jorgana za hladno proljetno jutro što je više moguće. Ajdine, ustaj, odraće te Ahmet ako opet zakasniš, doviknu mi iz kuhinje mati. Na primisao na gazda Ahmetovu ručerdu u kojoj drži handžar otvorih oba oka i ustah iz kreveta. Do pasa go izmigoljih iz sobe u kuhinju. Sabahajrula sinko, poranio, zoru prevario, napola strogo, a napola šeretski dometnu mi mati. 'hajrula, dobacih mrsko, i izađoh van na česmu da se operem. Ledena voda mi je otvarala oči i bistrila um, dok sam razmišljao šta da ovaj put slažem gazdi Ahmetu ako zakasnim. Obrisah lice peškirom koji mi je mati brižno objesila na česmu, umirih mokrim rukama nemirne vlasi kose i uđoh u kuću. Jedi nešto, nutkala me mati dok sam oblačio bijelu košulju. Nemam kada, mati, odvratih i poljubih je u čelo. Obuh se i pohitah kaldrmom prema čaršiji.
Gazda Ahmet je upravo otvarao teška željezna vrata magaze, kad mu uspuhan zaželjeh dobro jutro. Ooo, Ajdine, jel' to gazda danas uranio?, dometnu mi Ahmet i ne okrećući se. Gazda Ahmete, nećete vjerovati..., krenuh spremno, kad me zaustavi njegova podignuta ruka. I za tebe i za mene je bolje, da ne dopričaš što si počeo. Nego, iznesi robu pred radnju, pa pometi i počisti. Danas je ponedeljak, sajmeni je dan, ima sve da se blista. Jasno? Jasno gazda, odvratih i brže-bolje se prihvatih posla. Ja sam u kahvedžinici, ako me kogod traži od mušterija dobaci mi prelazeći preko ceste. Dobro, gazda otpovrnuh, sretan što je izostala kanonada psovki, uobičajena za ovakve prilike.
Iznesoh robu pred radnju i počeh da slažem po pultu role svile. Ništa me nije toliko privlačilo u magazi kao ta svila. Gazda je kao zmija noge sakrivao odakle dovozi tu skupocjenu robu, koju je on jedini na čarsiji imao. Samo su one iz najboljih familija imale tu sreću da u miraz ponesu svilu baš iz Ahmetove magaze. Uzeh u ruke bijelu, razmotah je nasuprot pendžeru i gledah zadivljeno igru sunca na prekrasnom platnu. Zagledan u nju odlutah na trenutak u zemlje koje nikad nisam vidio i zamišljah one kojima Allah dade talenat i povlasticu da stvaraju nešto ovako savršeno.
Nije li svila samo za žene?, prekinu me u mislima tanak ženski glas. Okrenuh se ka vratima zatečen da zazovem dobro jutro, ali mi riječ zasta u grlu. Ona izroni iz sunčanog slapa kao da je njegov nerazdvojni dio. Jaka svjetlost odavala je tajnu oblina koje su bijele svilene dimije bezuspješno pokušavale sakriti. Kratki jarkocrveni jelek micao se lagano u ritmu njenog disanja, a velike crne oči smijale su se svim srcem.
Ne kupuju li je žene zbog muških? ,otpovrnuh, pa mi uši pocrvenješe od stida, u nevjerici da i izgovorih takvo nesto. Ona zavuče crni čuperak koji joj je virio pod šamiju, i pridje mi laganim koracima. Dok je klizila magazom, lagani miris ružinog cvijeta mi zagolica nozdrve. Iz okamenjenih ruku mi uze platno, te ga povuče bešumno preko raširenih bijelih prstiju. Lijepa je, odgovori, stavljajući je preko lica kao zar, da joj se samo oči vide.
Samo ako je dostojan toga onaj, za kojeg takvo lice sakriva, rekoh.
Da gazda Ahmet zna, da ašikuješ sa begovom kćerkom, odmah bi te kući potjerao, reče uz smješak.
Neće znati, ako mu niko ne kaže, odgovorih šeretski, glasom koji kao da nije meni pripadao.
Ako hoćeš ašikovati, moraš mi pod prozor doći reče ona, spuštajući svilu na pult.
Doći ću još večeras, rekoh zagledavši se u njene blistave crne oči.
Ajdine, jesam li rekao da me zoveš ako me neko traži!, zagrmi odjednom gazda sa vrata. Ona brzo sakri lice u stranu, a ja, kao zatečen u nekakvom grijehu, prodjoh mimo nje. Neka, gazda Ahmete, progovori ona, nisam ja dala, i tako morah prvo u miru pogledati. Ahmet prođe mimo mene, i sjevajući očima mi pokaza da idem pred radnju i pazim na robu.
Izašla je nakon 10 minuta ili 10 sati, neznam ni sam, noseći pod rukom smotuljak. Alahmanet, dometnu gazdi Ahmetu, koji je isprati iz radnje. Prolazeći kraj mene osmjehnu se kratko, i bezglasno reče noćas.
...
