ponedjeljak, 30.10.2006.
Kad procvatu behari, 1. dio
Kad procvatu behari, kad dunjaluk zamiri,
Duša čeznjom procvili: „Davno smo se rastali“
Odsjaj mjesečevih zraka na površini rijeke lomio je lagani povjetarac. „Čudno“, pomislih, promatrajući ovu igru prirode, „kako je teško, a opet tako lako pronaći spokoj“. Provukoh prste kroz kosu dok sam pokušavao prepoznati nebeske figure na zvjezdanom nebu. Ovo je zadnja noć. Zadnja prilika da udahnem bosansko proljeće, napunim nosnice mirisom trešnjinog cvijeta i jorgovana iz majčine bašče. Sad, kad je kraj puta ujedno i njegov početak, konačno sam siguran da sam učinio ispravno.
Ispod loze podno bijelo okrečene kuće sitnih, kvadratnih prozora, na grubo tesanoj klupi ispijao je kahvu rado i moj otac. Kao stol služio bi panj starog duda, na kojeg je hrdjavim ekserima bilo prikovano nekoliko fosni. Na izrezbarenoj bakrenoj tacni, koju je otac nekad donio iz Travnika bila bi džezva i uvijek isti, onaj „njegov“ fildžan, od prekomjerne upotrebe već okrnjen i izlizanog pozlaćenog ruba.
„Ajdine, sjedni malo sa mnom“, pozva me otac jednog jutra iz bašče, motajući duhan. Jutarnje sunce zavirivalo je ispod loze, dok sam silazio od jutarnje rose zablaćenom stazom uz kuću. „Sjedni“, reče mi otpuhujući prve kolute plavkastog dima, pogleda zagledanog u nadošlu rijeku. Sjedoh pored njega, i pogledah u smjeru rijeke. Ovako mutna i nadošla činila se kao ogromna zmija, koja samo što nije iskočila iz svog korita i odbacila nas snagom svoga tijela.
„Age su se sastale juče kod bega Ibrahimpašića“, reče, zagledan u istu tačku. „Na Krajini su kauri napali dva sela, otjerali stoku i ljude u ropstvo. Valja nam opet vojevati za tuđi ćar i begovsku zemlju“, otpljunu i opsova sebi u bradu. „Sutra u zoru krećem“, reče šturo. „Pazi na mater. Jedina si muška glava u kući dok me nema, sad si ti glava familije.“ Znao sam, iako ni sad ne znam otkud, da ga zadnji put pratim.
Mjesec nesta za brdom, a mujezin najavi dolazak novog dana. Izuh se, podvrnuh rukave i nogavice te uzeh abdest na rijeci. Klanjah sabah posljednji put i ostavih sebe iza sebe. Krenuh na put bez povratka, na koji su me već davno ispratili. Koja će mi se kapija otvoriti, do tebe je, moja ljubavi.
ponedjeljak, 23.10.2006.
Ni Bajrami nisu što su nekad bili
Danas je ramazanski Bajram, najveći vjerski praznik u muslimana. Obilježava kraj mjeseca ramazana (po islamskom kalendaru, po kojem su mjeseci tačno po Mjesečevim mijenama, pa godine ne odgovaraju okretanju Zemlje oko Sunca kao u hrišćanskom kalendaru). U tom se mjesecu posti, jer je to mjesec u kojem je Muhamed počeo objavljivati Alahove poruke. Post je u muslimana jako strog, i zahtijeva da se od izlaska do zalaska sunca ništa ne jede, ne pije i ne puši. Apstinencija od seksa je nažalost takodjer obavezna, i to čitav mjesec.
Ramazanski Bajram je nešto poput Božića, obiteljski blagdan. Na ručku se okupljaju svi oni članovi obitelji koji ti ostala 364 dana idu na kurac, a serviraju se tradicionalna jela tipa trahana, burek, bosanski lonac, baklava, hurmašice, tufahije. Prepričavaju se po stoti put šale i događaji iz bliže i dalje prošlosti, i tako uz smijeh prisjeća onih kojih nema. Tradicija koja proizilazi iz vjere, a koja žaljenje za mrtvima ograničava na 40 dana, i zabranjuje na dženazi (sahrani, pokopu) plakanje i crninu.
U vrijeme kad ovo pišem, muškarci u džamijama klanjaju Bajram. Nakon toga će čestitati jedni drugima, i poći kućama. Kod kuće će se miris hrane mješati sa mirisom novih čarapa, i za premalim stolom smjenjivaće se gosti. U tanjir će se trpati bez pitanja, previše i bez pogovora, prikrivajući time barem za jedan dan prekratki novčanik i egzistencijalne probleme. Biće glasno i neodmjereno, djeca će praviti urnebes, umazana do ušiju poklonjenim slatkišima. Sa radija će svirati sevdalinke i ilahije. Od prekomjerne hrane će i sama pomisao na kretanje biti teška. Telefon će neprekidno zvoniti, a čestitari raštrkani kao i ja po čitavom svijetu će žaliti što nisu tu da budu dio tog mozaika.
Sutradan, na drugi dan Bajrama obići će se mezari (grobovi) rodbine, urediti i očistiti, te proučiti Fatiha. Kod kuće i na ulicama biće tiho, a pri popodnevnoj kahvi će se posljednjim naporom dovršavati preostali bajramski kolači.
A ja?
Mene neće biti da svojim roditeljima očistim mezare.
Bajram šerif mubarek olsun svima koji Bajram slave, ostalima svako dobro, a svima bujrum bar na kahvu i hurmašice.
četvrtak, 12.10.2006.
Oko
Imala je crnu sjajnu kosu i oči boje neba. Imala je osmijeh boje bisera, a ugao usne bi joj zadrhtao kad bi bila nesigurna.
...
Pa dobro mali, jel' ti stvarno misliš da sam ja glupa?, upitala me je profesorica likovnog, pregledavajući moje radove koje sam joj po običaju donio na zadnjem satu u godini.
Neeee, zašto to mislite? upitah hineći zatečenost.
Pa kad misliš da ne znam koje radove sam stavila na školsku izložbu...
Završio sam gimnaziju samo zato što je nakon ove primjedbe upisala dvojku u dnevnik. Kći je imala njen osmjeh, i njene oči. Definitivno. Boli me što se više ne sjećam kako je to sve počelo. Ali se sjećam da je kad sam po prvi put zaustavio svoj motor pored nje rekla: "ako još jednom zakasniš, reći ću te staroj!" I da je to ostvarilo željeni učinak. Ljeto u sumrak jednog mira, i svitanje jednog rata. I njene tople ruke oko mog struka, dok se iza mene krije od hladnog daha zelene rijeke, na čijoj se površini odslikava ljetno nebo.
Imali smo svoje mjesto, sa kojeg se vidi dolina. U hrpi žuto-bijelih svjetala prepoznavali smo obrise ulica kojima smo jurili na putu onamo, a od svježine borova u ljetno predvečerje branili smo se zagrljajima i poljupcima. Svijet koji smo znali je prijetio da iskoči iz šina, a mi to nismo ni primjećivali. Čvrsto smo se držali voznog reda, i nismo se dali iritirati od putnika koji su sve više i više napuštali vlak.
Vratićeš se?, upitala me je tiho, a ugao usne joj je zadrhtao.
Hoću, čim riješim ispite, odgovorio sam joj sa smješkom. Pahulje su se zaustavljale na njenoj crnoj sjajnoj kosi, dok je po zadnji put zavlačila ruke u moju jaknu, da ih ugrije. Zveket oružja je bio sve jači, kako je autobus dalje odmicao. Prelazeći po prvi put preko mosta u Bosanskom Šamcu, shvatio sam da zadugo neću vidjeti ni nju ni rodni grad.
...
Sine, kako si? upitala me je majka. Glas je bio isprekidan krckanjem tipičnim za mobitele slabog signala, ali aktiviranje signalne lampe je bilo nepogrešivo.
Šta se desilo? upitao sam drhtavim glasom.
Danas je udarila granata u onaj vaš kafić. Poginuo ti je prijatelj, a njoj je još večeras izvađeno oko.
Kako joj mati to podnosi? progovorih nakon pauze, za koju ne znam koliko je trajala.
Rekla je da ti kažem, da ako ikako možeš, da je vadiš odavde.
...
Jedan od kafića preko puta Doma Sportova u Zagrebu. Sa flasterom na licu u baštu ulazi najljepše oko galaksije. Još ljepša nego prije dvije godine, smiješi se dok prilazi stolu.
Jednooki DŽek, izgovara, dok joj ugao usne podrhtava. Ustajem, grlim je i plačem.
Hvala za papire, i da me nisi zaboravio, rekla je. Znam da nisi sam, poštujem to. Ko je mogao i misliti da ćemo se ikad više vidjeti. Priča da ide u Holandiju, tamo će joj ugraditi protezu. Nekakav UNPROFORac joj sredio. Živjeće kod njega, kaže glasom koji ne dozvoljava podpitanja. Dok misliš na mene, nisam sama, reče mi na rastanku.
...
Udaje se, reče mi buraz, jednostavno i bez pripreme, kako on to i inače radi kad ne zna kako bi. Hoće da priča sa mnom, daje mi cedulju sa brojem telefona. Nazivam, večera sa pogledom na rijeku. Pitam je zašto flaster. Zbog mene, kaže. Ja sam jedini koji bi prepoznao razliku.
Zaustavljam auto pred njenom zgradom. Sjedimo ćutke. Imam nekoliko sekundi da donesem odluku između blagostanja i srca. Ljubim je i kažem da su neka druga vremena..., dok ona izlazi iz auta, i odnosi sa sobom i ono malo srca koje mi je rat ostavio.
Odlazim u blagostanje, amputiranih emocija i pun hedonizma. I tek kad, kao i večeras, alkohol preuzme komandu, shvatim da je manje nekad više, i da nekad jedno oko sjaji više nego dva zajedno...
utorak, 10.10.2006.
Logika
Dva bosanca kopaju kanal u Sloveniji. I ništa tu ne bi bilo neobično, da jedan ne kopa, a drugi ide za njim i odmah zatrpava. Nekakv Slovenac, nemogavši više gledati taj cirkus, priđe i upita:
Jedan kopa, drugi zatrpava, pa gdje vam je tu logika, pobogu?
Ma ima tu logike, odgovori mu jedan od njih,
samo nema Muje da cijevi polaže...
Logika. Umirujuće sredstvo za nevjerne Tome. Sedativ za intelektualce. Francuski ključ za pritezanje brtvila svih teorija koje puštaju vodu. Samo, ima u toj priči jedan propust, na koji nam najbolje ukazuje Mujo iz prethodnog pasusa, iako nije došao na posao.
Na logično zaključivanje čovjeka neupitno utiču socijalne okolnosti i već doživljena iskustva. Ako ste se jednom opekli na šporet, vama je logično da temperaturu kipuće vode ne provjeravate prstom umočenim u nju. Ako ste odrasli među ćelavcima, sasvim je logično da na povik "eno pedera" izvadite bejzbol palicu i zavalite nesretnog momka po još nesretnijoj glavi. O gore navedenom primjeru bosanske logike da i ne govorimo.
Matematičari su si to malo pojednostavili. Te okolnosti su oni nazvali aksiomi, tzv. tvrdnje koje se ne dokazuju, ali zdravom logikom su svakom jasne, kao naprimjer da je a+1>a. Dosad sve jasno. E sad počinje zajeb.
Jedan od pet aksioma u ravninskoj geometriji je da ako jedan pravac sječe neki drugi pravac, onda siječe svaki njemu paralelan. Logično. E, dođe onda nekakav Rus, koji reče da to njemu nije logično i osmisli čitavu novu geometriju. Strpaše ga nakon toga u ludnicu, na što se je on samo nasmijao. Ali najkasnije kad su skontali da postoje zakrivljeni prostori, više se niko nije smijao. Samo njega više nije bilo.
U medjuvremenu smo malo oprezniji, pa te "ulazne vrijednosti" nazivamo teorijama. Teorija relativnosti, Cookov zakon u informatici, teorija kaosa su samo neke meni poznate. Pa iako nedokazane (možda i nedokazive) ove teorije predstavljaju temelj današnjih znanstvenih i tehničkih dostignuća.
A šta ako su u krivu? Šta ako možemo putovati brže od svjetlosti? Šta ako energija može postati iz ničega? Šta ako se oblaci kreću po algoritmu, koji konta samo Mofojs iz Matrixa?
Šta ako su nam tu logiku prodali vanzemaljci ili On, prije par miliona godina? Uvalili su nam je u DNK, onako bezveze, tek toliko da se imaju čemu smijati. Da gledajući nas sa distance ili još gore stojeći nevidljivi među nama pričaju viceve kao ovaj iz početnog pasusa. Zajebavaju nas kao mi pokusne miševe u laboratoriju, kad im stavimo mrkvu i spojimo je na 220 volti. Smiju se kako bježimo glavom bez obzira kad naiđe orkan kao mravi kad im se popišaš na mravinjak.
Šta ako nam je logika nelogična?
Velikom broju izvan prosječno nadarenih je dokazana iskrivljena percepcija stvarnosti. Muzičari, slikari, naučnici koji od samog rođenja imaju problem sa stvarnošću su kao predestinirani za genijalna dostignuća. Ko bolje oslikava ljudsko društvo, Mozart ili Saglieri?
Biće to sve OK, samo da Mujo dođe...
srijeda, 04.10.2006.
Jesen
Moja petogodišnja kći i njena prijateljica trče u kišno predvečerje mokrim pločnikom do vrata haustora. Čuje se zvono, otvaram stubišna vrata pritiskom na tipku interfona i otvaram vrata stana u prizemlju. Moja kćer ulazi i pušta vrata da se zatvore, uz smijeh jer joj uspijeva prijateljicu ostaviti ispred vrata. I dok držim pritisnutu tipku interfona da bih ponovno otvorio vrata, kroz mliječno staklo vrata vidim svjetla farova i čujem škripu kočnica. Malena sjenka vrišti, pravi korak-dva ka vratima ali prije nego ih dosegne biva progutana od velike sjena auta. Uz tupi udarac vriska nestaje. Preneražen iznenadnom tišinom, istrčavam van i vidim beživotno tijelo. Kleknuh pored nje, pipam puls, gledam da li diše. Tek tad vidim izobličenu glavicu iz koje nezaustavljivo teče crveni mlaz. Onako kleknut, spuštam svoje lice na asfalt pored nje, pokrivam glavu rukama i plačem iz sve snage...
Budim se uplakan, klečeći sklupčan na krevetu. Nakon nekoliko trenutaka shvatam gdje sam. Kroz šipila roletni prolazi svjetlost farova za kratko zaustavljenog auta. Auto odlazi, potežem veliki gutljaj vode iz boce pored kreveta i potpuno budan, bez imalo želje da nastavim san, ustajem i zatvaram tiho za sobom vrata spavaće sobe. Odlazim u kuhinju, pristavljam kafu. Na prozorskom limu dobuju kišne kapi u ritmu koji teško da može podići raspoloženje. 4:30 ujutro.
Dan je fakat mogao i bolje početi.
